Svaki derivat straha – onaj od vezanja u ljubavi, povrijeđenosti u romantičnom odnosu i slično… – u biti je strah od preporađanja tj. Smrti i Novog početka.

O predaji govore mnoge duhovne tradicije, svaka iz svoje perspektive: vedska znanja pričaju o bhakti, bezuvjetnom voljenju i prihvaćanju Svega (Božanskog), koje implicira predaju; Tao, pak, ne filozofira puno o samom činu predaje, nego ga podrazumijeva ne odvajajući Čovjeka i Postojajanje.

Energetskih i psiholoških tumačenja je također mnogo, no istina je Jedna: Predaja predstavlja igru umiranja (Ega) i rađanja (Božanskoga tj. Bogočovjeka). Svaki derivat straha – onaj od vezanja u ljubavi, povrijeđenosti u romantičnom odnosu i slično… – u biti je strah od preporađanja tj. Smrti i Novog početka.

S obzirom da smo u ljudskom iskustvu, gdje osjećamo polarizirani svijet (dan i noć, sunce i kišu, radost i tugu), najčešći okidač predaje nije ugodan sa stanovišta Ega: obično se manifestira kroz neki gubitak, dramu ili naglu promjenu koja uzdrmava sve postojeće koncepte našeg uma.

To, naravno, nije pravilo: ima ljudi koje čista svijest i visoka razina znanja povučena iz Postojanja (prošlih ili paralelnih) jednostavnim putem uvede u procese predaje i transformacije, no većinski scenarij je taj da „okidač“ uzdrma, o čemu uTarotu govori Kula, simbolizirajući rušenje svih postojećih obrazaca. No, u tome i je tajna: tek kad Ego i njegovi kontrolorsko-manipulatorski sebični mehanizmi o’lade (odnosno umru, u smislu da dominiraju čovjekom), na istom mjestu – zgarištu njihove Smrti – momentalno se rađa Božansko, odnosno Bogočovjek. Stoga je metafora Feniksa toliko duboko uvriježena u našoj svijesti.

Multidimenzionalni smo, i dugo ovdje, pa imamo negdje u svojim atomima – fizičkim i energetskim – pohranjeno sjećanje tog procesa. Zapravo, znamo da je Istinit, jedini Stvaran i, zapravo, beskrajno snažan i plodan. Pa ipak, od njega nas trese strah.

Strah od umiranja i rađanja

Ili, u stvari, strah od gubitka Ega s kojim se – htjeli ili ne, ali tako je (jer je dio Inkarnacijskog ugovora na kojeg je duša pristala, čisto zbog razloga dramatike u igre materije) – po inerciji često poistovjetimo. I taj strah je dio dogovora: izazov rasta bića nije da ostvari točku u kojoj straha nema (jer je u ljudskom tijelu urođen, kao svojevrstan mehanizam alarma na nadolazeću opasnost u kritičnim situacijama), nego da dosegne stanje svijesti u kojem ga s mirom gleda te čini što treba, usprkos osjećaju frke i „što ako… stradam?“.

Jer, u tom je stanju Bogoljudska svijest budna, a ona zna da duša ne može stradati, ni u kojim okolnostima. Svejedno, Čovjek oklijeva, zatvara se, ne prolazi procese koje mu Život pruža te se silno opravdava, sijasetom briljantnih objašnjenja (ovo nije ironija: Um može smisliti sjajne koncepte da objasni zašto nešto nije ili jest)…

Ali, prije ili kasnije, dolazi do trenutka u kojem nema drugog izbora jer je Predaja jedini način življenja. Kao što, prema priči u Bhagavat Giti, Krishna (Božansko osobno ili metafora božanskog, kako želite, u stvari je svejedno) kaže Arjuni (Svjesnom ratniku Svjetla, trenutno obuzetim strahom) „učini što god i kako god hoćeš, po svom. Ali nemaš izbora, na kraju ćeš ipak učiniti po mom“. Jer, predaja Postojanju je Život i njegovo jedino pravilo. Tao, pričajući o Egu i Sveukupnosti, govori sličnim rječnikom: što može kapljica izgubiti uranjajući u ocean? Zapravo, izgubit će ne stopi li se s njim – ishlapit će na suncu ili drugačije nestati. A stapanjem, dobit će Sve te svoju pravu prirodu u potpunosti zaživjeti, i iskazati.

Ljubavni odnosi: vrhunac Majstorstva Predaje​

Konkretni izazov u ljudskom obliku i razmjerima, najočitiji je u ljubavnim odnosima. Naravno da se Bog nije zajeb’o kada nas je stvorio u muškom i ženskom obliku. Jer, upravo je u tome otjelotvorena manifestacija Yina i Yanga, temeljnih stvaralačkih sila božanskoga (Jednoga). Ne ulazim u to je li ovo stanje moguće postići samostalno – samo s Božanskim kao s ljubavnim partnerom.

No, činjenica je da sve tradicije naglašavaju važnost učitelja kao „vrata“ do božanskoga. Zašto? Jer se apstraktno može pojmiti putem konkretnog – primjerice, Božansko se neće ukazati samo odjednom, kao hrpa svjetlosnih vrtloga ili što već. No, ako božansko možeš prepoznati kroz ljepotu duge, cvijeta ili zalaska Sunca, onda će se očitati i kroz apstraktno.

Ali, dok smo u ljudskom tijelu, drugog puta nema. U tom je smislu važan odnos s konkretnom pojavom. A, kako je ljubavni odnos najjači od svih zemaljskih odnosa – jer uključuje razmjenu izvorne i seksualne energije – upravo je u njemu Ključ osobnog i globalnog Učenja, Iscjeljenja i Ostvarenja.

Svaki ljubavni odnos, naime – u razini iza romantike, poetičnih ljepota, užitka i zabave – nosi i razinu „rudarstva“: iskapanja zlata iz unutrašnjih dubina (alkemičarska formula V.I.T.R.I.O.L – Zaroni u dubinu sebe i naći ćeš zlatni kamen). Jasno da taj put često nije ugodan: iskaču svake sjene, bube i demoni koji, plašeći, traže čovjekovu pažnju iscjeljenja. No, to Štemanje Ega je najintenzivniji put Samospoznaje – jer, koliko god partneri bili slični, ili isti na mnogim nivoima (što je prirodno jer nam je svima duša iz Istog Izvora, pa time i Božanska), u manifestaciji ne postoje dva ista čovjeka. I, jedino je Ljubav toliko jaka sila da čovjeka primora na mini-smrti Ega – a to je razvoj i buđenje Božanskoga.

Tijelo: Medij Integracije

Pa premda je sve to teoretski jasno svima, toliko je negiranja… Čak je „strah od vezanja“ postao prihvaćen argument za čovjeka koji se… u stvari ne želi predati. Neka davna povrijeđenost je glavno opravdanje, ali – fokus – iscjeljenja nema do novog predavanja.

Imala sam klijenticu koja je rekla kako je svoju povrijeđenost prebrodila: izdisala ju je, odmeditirala te shvatila što kako i zašto te transfomirala, a sada je, eto, oplemenjena novim uvidima i neće se upuštati u nove odnose jer joj to ne treba. Naravno, bravo za procese sa sobom koje je odradila, no posao samoiscjeljenja i razvoja nije završila: integracija slijedi tek u novoj predaji – u novom, konkretnom odnosu.

U protivnom, značilo bi da ste, primjerice, uspješno otrčali maraton samim tim što ste o toj temi jako meditirali, afirmirali i duhovno-energetski intelektualno je odradili. Ali to nije tako: u tijelu smo, pa treba i djelovati tj. stvari kroz materijalno postojanje integrirati.

U tijelu se to jasno vidi – povrijeđenost i neodrađena tuga, naime, imaju tendenciju povlačenja energije gore. Obično se to manifestira kroz neuzemljenost (jer bi uzemljenje donijelo suočenje s boli kroz koju je frka proći) te kroz uzdizanje u mentalno (silne koncepte, teorije, mahnit „ulov“ raznih znanja). Sve to, naravno, daje lažni privid odrada i stečene sigurnosti. No, tijelo i dalje otkriva da je slabost prisutna: obično se to vidi kroz poremećaj energije metala, te oslabljenu energiju zemlje.

Na razini čakri, u pravilu vrišti druga tj. sakralna ili seksualna: vidljivo je kroz probavne probleme, bol u donjem dijelu leđa i, psihološki, emotivnu zatvorenost i sklonost racionalizaciji svega što ima veze s emocijama. No, bez otvaranja ovog centra, Prosvjetljenja i iskonske Predaje nema. Premda se krunska čakra i njezina točka na vrhu tjemena povezuju s izravnom komunikacijom s Božanskim, ostvarenja takve potpune Jednote u ovom tijelu NEMA bez otvaranja zemaljskih energetskih centara. A kako druga čakra integrira energiju odnosa s bliskom ljubavnom osobom, ona je svojevrsni kanal za odnose sa svima drugima. Jer kakav je čovjek s najbližim, takav je – na energetskoj razini – sa cijelim svijetom. Primjerice, jaki energoterapeuti imaju jaku ovu čakru: jedino integrirajući cjelovito predaju, ljubav i snagu s bližnjim, mogu to isto iskustvo prenijeti na svoje druge razine, a potom i na razine ljudi s kojima iscjeljenja rade.

Stoga je umiranje Ega – prolazak kroz strahove i rane ljubavnog odnosa – ključ općeg iscjeljenja. Ono traži hrabrost, no Duša je ima: treba inspiriati Ego da skoči u vatru hrabro i predano Božanskom, sa sviješću da mu se ne može dogoditi ništa što nije za njegovo najviše dobro i rast. Makar to isprva ne bilo ugodno – makar se, prolaskom kroz vatrenu žeravicu života, opekao, isplakao, emotivno pukao ili mentalno raspao. Na kraju svega, umrijeti može samo dio koji je ionako gotov, spreman za prženje i koji treba otpasti (kao jesensko lišće) jer se na njegovom mjestu treba roditi nova, pročišćena osoba, još više Ljubav… poput Feniksa ili Shive koji Znaju da je Smrt u stvari čin Rađanja.