Dočekali smo ga, zar ne?
Taj tren nakon kojeg svjetlo biva prisutnije, dan duže traje… solsticij ili prirodnu Novu Godinu…
 
Snaga ovog trena je, znamo, da završava na Zemlji faza mraka i kreće sve dulje trajati svjetlo.
A koji mrak u nama ovim okončava? Jasno, samo onaj kojeg smo osvijetlili svjetlom svijesti.

Tako da hoće li ciklus ovaj, neki, bilo koji… kao i tren i život cijeli, biti sretan ovisi o tome koliko će biti svjestan.
Znam, sad mi možeš reći kako ima sretnih ljudi koje znaš koji nisu nimalo svjesni, ali dobro onda znaš da njihova sreća nije istinska, nego uvjetovana nečim vanjskim. Nečim što vatra može spržiti, vjetar odnijeti. 

Prava sreća nije čak ni sreća u onom smislu u kojem se često ta riječ upotrebljava – u kontekstu euforije, zanosa, pa čak i lakoće, ono kao “sretne si ruke i sve ti ide”. Nekad može ići, nekad tek dolaziti kao nagrada za marljivost i rad, upornost. 

Prava sreća

A prava sreća je odvezanost od oba i mirno-radosna zahvalnost za oba načina. I nju omogućuje svijest. Svijest da nekad letiš, nekad oreš, nekad dobivaš, nekad daješ. Svijest ritma u sebi, pa time oko sebe, iz čega dobivaš usklađenosti ili se mičeš iz neusklađenosti, što je opet usklađenost. 
Sa Sobom. Svojim Svjetlom, dakle suštinom. Svojom prirodom, dušom. Sobom. Sobom-Svjetlom. 

Stoga baš ima smisla kad pitam karte da izdiktiraju čestitku za novi ciklus. 
Kažu: Neka ti volja bude određena istinskom mjerom duše (CAR, OBJEŠENI, PRAVDA). Car u nama bi vladao suvereno i po svom, nerijetko kao ego koji ima kontrolu i on sad šefuje.

Ali ne, neće proći, izvisit’ će i sve će mu se obrnuti, a on biti blokiran, ako ne posluša mudru i duboku crnu kao potencijal tamne tvari stvaranja, crnu kao dubina suštine i potencijal plodnost, onu dubinu unutrašnjosti Svemira… duše u nama, koja zna, mjeri i osjeća što je istina, pa time njena pravda. 

Svjesni ritma

Zbog toga… neka nam je svijetlo, što znači svjesno. Da smo u svakom trenu svjesni prave mjere davanja i primanja, svog i tuđeg… Svjesni toga u što se usuđujemo pogledati i pred čim zatvaramo oči, tako opet gledamo, najpoštenije moguće u tom trenu, a opet u skladu s mogućnosti trenutnom…

Da smo svjesni kada sjesti i krenuti, kada odustati. Kada se boriti, kada izmaknuti. Da smo svijetli od svijesti… a da je znamo mirno nositi i razumno prosuđivati!.