Zamijeni nož za turpiju (ili: kako preživjeti kad te život brusi)

Osjećaš to, jel’ da? Onu promjenu u zraku, kao kad uđeš u sobu i znaš da se nešto sprema iako nitko ništa nije rekao. Tvoj nervni sustav je počeo raditi prekovremeno još prije tri tjedna, a ti nisi sigurna zašto ti se odjednom ne da jesti kolač ali ti se jako da svađati s nepoznatim ljudima na internetu o stvarima koje te prije nisu zanimale. Zrak je teži. Životna igra upravo je prešla na hard mode i nitko te nije pitao za pristanak.

Tvoje tijelo osjeća pritisak prije nego tvoj um nađe riječ za njega. Tvoja kralježnica se uspravlja u obranu koju nisi svjesno izabrala. Tvoja koža zna da dolazi nešto što će zahtijevati da pokažeš od čega si napravljena.

I ne, neće biti lako. Ali evo ti vijesti koje su zapravo dobre: prošla godina, ili dvije, ili pet, te je kalila za točno ovo. Svaki put kad si mislila “ne mogu više” i onda si ipak mogla? To je bio trening. Svaki put kad se činilo da se sve raspada, a ti si ostala stajati? Priprema. Tvoje tijelo je dizalo utege koje tvoj um nije prepoznao kao utege jer su izgledali kao “samo život”.

Snaga koju si gradila dok si mislila da se raspadaš, ta snaga sada živi u tvojim kostima. Tvoja krv nosi otpornost koju nisi naučila iz knjiga. Tvoja zdjelica drži mudrost svih preživljenih oluja.

Jer evo o čemu se zapravo radi: ovo je vrijeme strukture, reda, rada, discipline. Znam, sama riječ “disciplina” ti je vjerojatno digla kortizol jer zvuči kao nešto što bi rekao strogi otac dok ti oduzima telefon. Ali čekaj. Ovo je disciplina kao ljubavno pismo sebi. Ovo je “neću sad taj kolač” ne zato što si loša ako ga pojedeš, nego zato što znaš da će ti krv skočiti i pasti i za sat vremena ćeš biti gladnija nego prije i ljutija na sve.

Disciplina iz ljubavi prema sebi osjeća se drugačije u tijelu od discipline iz straha. Jedna širi prsa. Druga steže čeljust. Tvoja fascija zna razliku čak i kad tvoj um ne zna.

“Odradit ću trening iako mi se ne da” nije kazna. To je poruka tvom nervnom sustavu da se na tebe može osloniti. Svaki put kad napraviš ono što si rekla da ćeš napraviti, tvoje stanice bilježe: ova osoba drži riječ. I sljedeći put je lakše. I sljedeći. Jer tijelo uči kroz ponavljanje, ne kroz motivacijske citate koje spremaš na Pinterest i nikad ne pogledaš opet.

Tvoje tijelo pamti svako obećanje koje si održala. Tvoja kralježnica se gradi na povjerenju koje imaš u samu sebe. Tvoja krv teče mirnije kad zna da ćeš napraviti ono što trebaš napraviti.

I evo ti stvari koju nitko ne kaže: ti si svoje carstvo. Doslovno. Imaš svoju osobnu ekonomiju (vrijeme, energija, novac) i svoju osobnu politiku (s kim, kako, pod kojim uvjetima). I ta tvoja država ima slabosti u provođenju zakona. Možda daješ popuste ljudima koji ih ne zaslužuju. Možda ulaziš u minus s energijom svaki mjesec i onda se čudiš zašto si prazna.

Svaka granica koju ne postaviš je porez koji plaćaš tijelom. Tvoja koža skuplja dugove koje um ignorira. Tvoja zdjelica nosi teret svake prodane vrijednosti.

I ovdje je ta ključna stvar: bolje da sam sebi namećeš red nego da ti ga netko nametne izvana. Znaš ono kad voziš malo brže nego smiješ jer “ionako nikad nitko nije stao”? E, sad će stati. Sto posto. Ovo je vrijeme igre po pravilima. Ali fora je u ovome: ako TI sebi postavljaš pravila, ostaneš slobodna. Ako čekaš da ti ih netko drugi nametne, onda si zarobljenik tuđeg sustava.

Sloboda se gradi iznutra, ne osvaja izvana. Tvoja kralježnica se uspravlja u pravila koja je sama izabrala. Tvoja krv teče lakše kad zna da disciplina dolazi iz ljubavi, ne iz straha.

I da, živimo u ludilu. Kupuješ novi mobitel i moraš snimiti lice, otisak prsta, glas. I daješ jer ti treba taj mobitel. I ne razmišljaš da tvoj glas, ZVUK tvoje duše, upravo postaje podatak u nečijem sustavu. Ali tu smo gdje jesmo. Pitanje je: kako to nadigrati?

Tvoj glas je frekvencija koja te čini tobom. Tvoja krv zna da zvuk koji proizvodiš nije beznačajan. Tvoje kosti vibriraju na istinu koju izgovaraš, svjesna toga ili ne.

Ovako: zamisli da imaš strogog profesora kod kojeg ne prolazi šarm. Ne zanima ga tvoj osmijeh ni tvoja dobra namjera. On traži REZULTATE. Oštro. Bez kompromisa. I jedino što možeš je spustiti se ponizno i pokazati koliko radiš. Ne pričati o tome koliko ćeš raditi. Ne planirati koliko bi mogla raditi. POKAZATI. Djelovanjem.

Djelovanje je jedini jezik koji tvoje tijelo razumije. Tvoja kralježnica se ne uspravlja na planove, nego na korake. Tvoja krv ne teče brže od namjera, nego od pokreta.

I evo ti prvi trik za preživjeti ovo razdoblje: zamijeni mačeve za štapove. U tarot terminima to znači: prestani se rezati, počni brusiti. Prestani se probadati kritikom, počni kreativno obilaziti prepreke. Jer unutarnji kritičar u ovim energijama može postati BRUTALAN. Onaj glas koji ti govori da nisi dovoljno dobra? On će pojačati glasnoću do jedanaest. Sve nesigurnosti će iskočiti kao nenormalna samosabotaža.

Tvoj unutarnji kritičar nema pristup istini o tebi. On ima samo stare programe i tuđe glasove. Tvoja koža zna tko jesi ispod svega što si naučila mrziti.

I u tim trenucima, ključ je: ne rezati se. Bez boli. Bez kritiziranja. Nego pristupiti sebi kao što bi pristupila djetetu koje uči hodati. Palo je. I? Ustaje se. Pokušava opet. Nema drame. Nema “ti si bezvezna jer si pala”. Samo nježno, konstruktivno, “ajde, idemo opet”.

Kreativnost umjesto kritike mijenja kemiju tvog mozga. Tvoja krv nosi drugačije informacije kad joj govoriš nježno. Tvoja fascija se opušta u blagonaklonosti koju daješ sama sebi.

I drugi trik, možda još važniji: promjena pozicije. Imaš područja u životu gdje bi solidno mogla reći “ja sam kraljica, ovo znam, ovdje sam ekspert”. E, u njima sad nema raskošnog sjedenja na tronu. U njima uspijevaš samo ako se vratiš na koljena. Ozbiljno ti kažem. Onako ponizno, sa stavom “daj da vidim što ima, što se tu još može napraviti, dotjerati”.

Poniznost pred životom nije slabost. To je fleksibilnost koja spašava kičmu. Tvoja kralježnica se savija da ne bi pukla. Tvoja koža se omekšava da bi mogla primiti novo.

To je promjena stava iz “Ja znam” u “daj da vidim”. Iz “ja sam ekspert” u “zanimljivo, što još ima?”. Iz trone u pokret. Jer tron je statičan. A ovo vrijeme traži prilagodbu. Tko se ne savije, slomi se.

Tvoje kosti znaju razliku između krutosti i strukture. Krutost puca pod pritiskom. Struktura se savija i vraća. Tvoja kralježnica je napravljena za savijanje, ne za lomljenje.

I tako odigravaš ovu igru: primajući se sitnih, dosadnih obaveza. Pokazujući da furaš. Znajući da to radiš iz sebe, za svoju državu, prema svojim pravilima. Ne jer moraš. Nego da te vanjsko nešto ne bi natjeralo da moraš, pod njihovim uvjetima.

Tvoja kralježnica želi nastavak. Cijela znanost o tome kako tvoje tijelo ZAPRAVO stvara stvarnost čeka te ovdje. 🔥