Šta su za tebe odnosi? Oni najbliži, intimni, ljubavni… Što ti znače? Prema tvom mišljenju i iskustvu, koja je njihova funkcija – i u tvom životu, a i onako inače, u smislu razvoja duše?

„Odnosi, i oni najljepši, te mogu uvesti u pakao, samo da se pročistiš i osamostališ“ – kažu 2 pehara, Vrag i Svećenica. Apsurdno, jel’ da, da povezivanja imaju funkciju razvezivanja.

Ali, zapravo ne nužno od drugoga – nego od iluzija. Funkciju povratka sebi i svojoj duši, pa jebiga, nekad nema druge nego kroz mračne komore pakla jer nema pravog čišćenja kuće bez čišćenja podruma.

Iz raja u pakao?

Znamo to – toliko ljubavi koje su počele kao spas duše, kao pravi i suštinski spoj… A onda završile u tamnim emotivnih ovisnosti i strahova, dominacija, iskorištavanja i emotivnih ucjena iz kojih se čovjek jedva iščupao, zaklinjući se i boguivragu da do kraja života samostan i nikad više nikoga… No, čemu sve to, i mora li tako?

Kad god neki novi potencijal krene izranjati iz nesvjesnog u život pojedinca, prvo se projicira u nekoga ili nešto izvana – čovjek prepoznaje ono u sebi kroz viđenje toga u drugome. Tako nastaje privlačnost: u drugome vidimo bljesak onoga što sami postajemo.

Na prvoj slici, 2 pehara, u smrtnoj Psihi bog Eros vidi priliku za humanizacijom iskustva ljubavi, a u njemu smrtna Psiha vidi priliku za besmrtnošću koja njenu ljudsku ljubav može dići na viši, duhovniji nivo. Tako i mi krećemo u odnose – zapravo u potrazi za boljim sobom, odnosno u procesu stvaranja boljih sebe, samooplemenjivanja zapravo. Zvuči sebično, ako pogledaš – idem s drugim da poboljšam sebe. Ali, nije nužno: da bi znao kako dobro plešeš neki korak, jednostavno trebaš partnera za ples.

E sad, gdje nastaje problem, pakao i drama? Kako dođe do toga, a kreće se iz plemenitog motiva? Kako dva uljubljena bića s visokim motivima završe u prljavštini pakla? Tako što su krenuli u odnos bez da im je vlastita kuća čista. Bježeći iz svog pakla u neki raj, zapravo ideš u zajednički pakao koji služi tome da te natjera da pogledaš vlastiti, ne bi li ga tako pročistio i pretvorio u vlastiti raj.

Kriv je Vrag

A vlastiti pakao zapravo uopće ne mora biti paklen kako se ljudi odmah boje kad se spomene ta riječ. On postaje takav, zapravo postao je kao „kulturno“ nametnut koncept, kada se potisne Pan – ovaj dlakavi na drugoj slici koji drži ono dvoje zaljubljenih od maloprije na uzdi.

Polučovjek-polujarac, satir… u mitologiji povezan s prljavštinom i požudom, stari jarac, ali i žrtveni jarac – onaj na kojeg ljudi projiciraju svoju inferiornu stranu da bi se sami osjećali ispravnijima. Za sve je kriv Vrag, nisam ja… 😉

Pan, sin Hermesa – Merkura koji će ovaj tjedan krenuti retrogradno kroz podzemni svijet Škorpiona, da pročisti, osvijetli… Pan koji obitava u mračnim pećinama, nedostupnim mjestima stvarnosti nesvjesnog u koja čovjeka često ubacuje samo neka žestoka kriza… Koja i tome služi, na kraju krajeva. Pan, koji je već po rođenju bio tako ružan – sve s rogovima, bradom, repom i jarčevskim nogama – da je rođena majka otrčala od njega… Ne čudi da je jedan od kompleksa kojeg ljudi imaju kada ga negiraju – onaj da u odnosima traže roditeljstvo i liječe odbačenost… No, Pan je oduvijek predstavljao utjelovljenje plodne sile divlje, neukroćene prirode. Povremeno se sprijateljavao s ljudima, pomažući im u čuvanju stada, jata, košnica…. Svega plodnoga. Uglavnom je boravio po šumama gdje mu je jedna od omiljenih zabava bila naglo plašiti putnike – iz njegovog imena i riječ panika, kao nagli napad stanja u kojem ne znaš šta te snašlo, pa nadalje svakako pogriješiš put. Vremenom, zapravo dogmatskocrkvenom intervencijom, Pan je postao Vrag: slika vezanosti za najokrutnije instinkte ljudske prirode. Njegova slika postala je nešto čega se čovjek boji, ali je istovremeno fasciniran: svi sirovi, necivilizirani seksualni impulsi. Tako je odbačen u najdublje avenije nesvjesnog, predstavljajući ono čega se bojimo, grozimo i što preziremo u samima sebi i baš to nas, kroz vlastiti strah i gađenje, drži u lancima ovisnosti.

Zato je sad pravo vrijeme za osvijestiti gdje smo, to prikrivajući, negirajući, ne usuđujući se pogledati… varali sebe, time maskirali, tako privukli drugu masku, samo da se razmaskiramo i vratimo instinktu.

Pogledati u oči…

Da pogledamo u oči svom sramu – čega se sramimo oko svog tijela, oko svojih seksualnih impulsa, fantazija, gdje ih osuđujemo da su prljave, dlakave, smrdljive, ljepljive, lude, ružne… Gdje sebe sudimo? Čak i seksualno „najslobodniji“ imaju sram – koliko god seks vreba na svakom koraku, to su zapravo romantizirane i površne slike, a statistika i istraživanja pokazuju da većina muškaraca nije još naučila postizati višestruke orgazme, a žene i dalje ne svršavaju. Da ne govorimo o komunikaciji u seksu, onoj otvorenoj. O učenju, upoznavanju… Sve se kao podrazumijeva, do razvoda, preljuba i drama.

To je zato što pokušavamo našminkati i romantizirati Pana. Depilirati njegove čupave noge i obući mu štikle. Jasno da onda šepa i ne ide nam ništa.

Zato nije loše pogledati dublje u svoje divlje čupavo čudovište i što ono hoće, koliko jebanja mu treba i kakvog, vriske znojne ljepljive od užitka. Ne znaš i ne usuđuješ se ni misliti? Neugodno ti je dok pričamo o „tim stvarima“? – o tome ti pričam.

Blokade i inhibicije zapravo nastaju iz nerazumijevanje suštinske prirode ove sile koju mitologija zove Pan, ma zovi je kako ti se sviđa… To je sila sirovog života i kada se ona potiskuje i drži zaključanom u nekoj od pećina bića… to postaje energija koja je izgubljena za osobnost. Ako se čovjek usuđuje suočiti s njom, ona se može osloboditi. Potrebno je ponizno pogledati u oči najsramotnijem aspektu sebe – u protivnom zauvijek čovjek ostaje na robiji vlastitog straha, u stalnom pogonu da sakrije svoju sramnu tajnu, stalnom pretvaranju da je superioran i konstantnoj projekciji vlastite zvjerskosti na druge. Tako nastaju svađe i drame s početka. Kad nema svijesti o potisnutim podzemljima. Pa tajne i zakopana blaga postaju minska polja koja vremenom eksplodiraju.

Skriveni svijet snage

Sve da bi se otvorila vrata podzemlja i susrela ta sila. Jer ona čini da upoznamo tajne skrivenog svijeta u nama, pa one tako postanu plašt bjeline koji nas štiti, a ne prljava krpa koju guramo po kutevima. Da postanemo Svećenica, ona koja zna. I koja može sama, a može i ponuditi svoja blaga drugima. Nema ovisnosti da mora imati partnera, da se mora vezati… može, ne mora.

Zanimljivo je kako na ovim kartama i Pan i Svećenica kao Perzefona predstavljaju energije podzemnog svijeta. Jasno, kad otamo idu i kreativni potencijali i destruktivni impulsi. Odakle se najdublji slojevi nesvjesnog uzdižu na spoznaju.

Zato se nemoj plašiti onoga što te može „pogoditi“ i odvesti na tren u podzemlje. Konačno, Perzefona je tamo završila kada je Had, obuzet požudom za njom, otvorio zemlju i zgrabio je dok je brala narcise. Postala je njegova žena i suvladarica: vlada je podzemnim svijetom tri mjeseca u godini, a ostalih devet mjeseci provodila na dnevnom svijetu s majkom Demetrom, no nikada ne dijeleći tajne iz svijeta mrtvih.

I to je naš cilj u odnosima: uspostaviti vezu s misterioznim unutarnjim svijetom koji se javlja kroz snove, fantazije, tišine… A čija vrata često otključavaju odnosi, i seks. Seks nije presudan za uspjeh nekog odnosa (ako je jedina točka sklada, nije garancija da će odnos samo na tome moći istrajati gradnje koje nosi), ali je često odgovoran za raspad nekog. On je, u fizičkoj stvarnosti, odraz plesa naše duše. I ako nismo u istom ritmu, uzalud sve. Da, prijateljstvo može trajati i sve je to ok, ali… kad se gomila sila u pozadini, prije ili kasnije eruptira.

Glavna tema: novi ritam, nova dinamika odnošenja. Ona iskonskija, čiji ritam dolazi iz pročišćenog unutarnjeg bića. Pomiri se gdje je svađa, komunicirajući svoju istinu. Ne, to ne mora biti „’ajmo ponovo zajedno“, ali uspostavi sklad i mir osvještavajući što vas je izbolo u međuvremenu. Što vas je počupalo. Ne da biste išli dalje zajedno, nekad je moguće, nekad ne, nego da biste zaokružili priče i išli dalje integriraniji.

Zato što odnosi zaista mogu lijepo teći tek kada u njima nema spašenika i spasitelja. Kad se nitko ne lovi za drugoga kao slamku spasa. Nego je svatko svoj, stabilno stoji u svom hramu, jednom nogom u svom nesvjesnom, drugom u svjesnom i stabilno svjedoči unutarnjim procesima. Tek tada povezivanja s drugima mogu biti zdrava i prava. I kad to ostvariš sa sobom – znaj, tvoje pravo partnersko biće dolazi za zagrljaj. I ne, nećete se prepoznati po udaru sile – euforiji, histeriji, leptirima tu i tamo. Nego u miru, bez povećanog srčanog pritiska ili ludila fantazija, projekcija nesvjesnog u astralne sfere. Jednostavan miran osmijeh – koji je sve.

Za osobnu Tarot podršku na temu revizije odnosa:

• U koji pakao u odnosima se nesvjesno uvodim da ga prođem, za svoj raj? ili 1.a Mehanizam kojim te tvoj pakao vodi u tvoj raj
• Šta mi kaže moj unutarnji Pan, da živim kompletno svjesno svoju divljinu?
• Što prezirem u sebi – od čega bježim – a sjeme je moje snage i moći?
• Kako da otključam ono divlje i živo u meni zaključano u pećinama bića mog nesvjesnog?
• Koji je glavni moj trik, tj. potez važan za napraviti u odnosima da tranzitiram iz emotivne ovisnosti u slobodu… piši na devidas.dea@gmail.com