Da netko ima baš „dobru vibru“ ili da se u nekom prostoru osjeti „negativna energija“ postali su normalni izrazi koje većina ljudi spontano upotrebljava. No, u njima se krije duboka istina: čovjek je, kao i svemir, čista energija. Taj pristup – kao i onaj da ljudi nisu tjelesna bića s duhovnim iskustvom, nego duhovna bića s iskustvom tijela – dokazuje i suvremena fizika.

Znanje o iskustvima ljudi koja se opisuju kao duhovna, a u stvari su energetska te povezana s višim tj. proširenim stanjima svijesti drevne s civilizacije jasno znale. I živjele. Postoje brojni zapisi o tome, kao primjerice oni iz hinduske tradicije koji jasno opisuju razne dimenzije svemira, astralne svjetove i kretanje po njima. No, za um zapadnog čovjeka sve donedavno (do jačeg prodora istočne filozofije) su bile pjesnička fantazija. Ipak, reiki, prana i theta healing te ostale tehnike energetskog rada su, kao i dokazani rezultati iscjeljivanja na daljinu su počeli otvarati um čovjeka na mogućnost postojanja ostalih realiteta. No, napokon dolazi vrijeme u kojem se oni ustaljuju kao prirodna činjenica: druge stvarnosti, svjesno mijenjanje energije te moć čovjeka kao Bogočovjeka dokazuje i suvremena fizika.

Povijest zablude

U svojoj razvojnoj fazi, čovječanstvo je trebalo proći i fazu zaborava o prirodi Svemira te moći čovjekova slojevitog uma. Tako je postojao period u povijesti znanosti koji je debelo formirao čovjekovu percepciju samog sebe kao čvrste tvari određene granicama tijela. Za to je zaslužan Isaac Newton te njegova fizika 17. stoljeća: ona je ustvrdila da je svemir sastavljen od temeljnih građevnih elemenata (atoma), zamišljenih kao čvrste tvari koja se sastoji od jezgre (protona i neutrona) te elektrona koji se vrti oko jezgre. Ruku na srce, Newtonova mehanika lijepo je opisala kretanja planeta, mašina i tekućina, no teorija je stvorila uvjerenje da je svermi samo jedan veliki mehanički sustav. Izneseni zakoni su se smatrali temeljnim prirodnim istinama: govorili su o totalnom vremenu i prostoru te sve objašnjavali polugom uzrok-posljedica.

Koliko se takva slika svijeta ukorijenila u percepciju čovjeka, vidi se i danas po brojnim običajima: mnogi život i svijet promatraju kao čvrst, određen pravilima i nepromjenjiv, sa zadanim pravilima koje treba poštovati. Osim toga, velik dio života je newtonovski uređen: ljudi svoje tijelo percipiraju kao sjajan mehanički sklop, a svoje doživljaje i iskustva opisuju u terminima aposlutnog vremena i prostora. Svi, također, nose satove i prema njima organiziraju vrijeme jer se vjeruje da je vrijeme linearno: no, cijeli je koncept još odavna (1905.) srušio Albert Einstein svojom Teorijom relativiteta kojom je prodrmao temeljne postavke newtonovskog pogleda na svijet. Prema Einsteinu, prostor nije trodimenzionalan, a vrijeme nije odvojeni entitet nego su usko povezani i čine četverodimenzionalni kontinuum, “prostor-vrijeme”.

U skladu s njegovom teorijom, prostor se ne može definirati bez vremena, i obrnuto. Štoviše, nema jedinstvenoga protoka vremena, tj. vrijeme nije niti linearno ni apsolutno, nego relativno što znači da će dva promatrača poredati događaje različito u vremenu ako se kreću različitim brzinama, u odnosu na promatrane događaje. Stoga sva mjerenja prostora i vremena gube svoje apsolutno značenje. Sve to znamo iz iskustva: često smo svjedočili kako vrijeme „leti“ ili minute traju kao stoljeća. Zapravo, naše osobno vrijeme se mijenja u skladu s raspoloženjem u kojem se nalazimo te događajima koje doživljavamo. I, to iskustveno vrijeme nije mjerljivo satom. Zbog toga su drevne kulture dijelile vrijeme u trenutno, i svo ostalo: australski Aborigini imali su vrijeme koje prolazi i Veliko vrijeme koje, naravno, ima svoj slijed, ali se ne može odrediti datumom, dok su amarički šamani dijelili vrijeme na sadašnje, i ostalo.

Ovakvim pristupom, promijenio se i već uvriježeni koncept prošlih života: većina ih, naime, poima kao doslovne fizičke živote koji su se odigrali negdje tamo u prošlosti, u fizičkoj pozadini sličnoj sadašnjoj u kojoj živimo (tijelo, okolnosti života i neki scenariji). No, einsteinovski gledano, ti prošli životi se događaju upravo sada u drugačijem vremensko-prostornom slijedu: odigravaju se budući, odražavajući na trenutni ili prošli postaju budući… Da različite dimenzije i čovjekovo istovremeno postojanje u njima – s ozbirom da su ljudi multidimenzionalna bića – zaista funkcionira, također dokazuje fizika. Naime, znanstvenici su otkrili i matematičke te eksperimentalne dokaze o univerzalnoj, trenutačnoj povezanosti: fizičar J. S. Bell 1964. godine je objavio teorem prema kojem su subatomske čestice povezane na način koji nadilazi prostor i vrijeme, tako da sve što se dogada jednoj čestici utječe na ostale čestice, i to momentalno. Taj učinak je trenutačan i ne treba “vrijeme” za prijenos, što nadilazi i Einsteinovu teoriju relativiteta prema kojoj čestice ne mogu putovati brže od brzine svjetlosti.

No, prema Bellu – čiji je teorem potvrđen eksperimentalno – mogu, i stoga su učinci nazvani „superluminalni“. Ovo, među ostalim, dokazuje i efekt trenutačnih iscjeljenja na daljinu, kao posljedicu energetskog rada raznih tehnika. To je, naravno, moguće zbog povezanosti Svemira, odnosno svega u njemu, što fizika tumači fenomenom polja. Već odavno znanstvenici potvrđuju svijet dinamicnih energetskih polja, dokazujući kako čovjek nije samo fizička struktura sastavljena od molekula, nego je – kao i sve ostalo u Svemiru – stvoren i od energetskih polja.

Tijelo kao energija

Polje je definirano kao stanje u prostoru koje ima potencijal da proizvede snagu. Stara Newtonova mehanika tumačila je interakciju pozitivno i negativno nabijenih čestica (protoni i elektroni) pojednostavljeno, govoreći da dvije čestice privlače jedna drugu kao dvije mase. No, Michael Faraday i James Clerk Maxwell su, međutim, smatrali da je prikladnije primijeniti teoriju polja te reći da svaki naboj stvara “poremećaj” ili “stanje” u prostoru oko sebe, tako da drugi naboj, ako je prisutan, osjeća energiju. Tako je nastala zamisao o svemiru ispunjenog poljima koja stvaraju energiju i koja su u interakciji. Ovo je znanstvena postavka koja objašnjava ljudsku sposobnost utjecaja jedne na druge: to je, primjerice, ono kad čovjek točno zna tko ga zove na telefon, ili osjeća da ga netko gleda s leđa, ili odmah zna da li mu se određena osoba sviđa ili ne.

Sve to se može tumačiti skladnim ili neskladnim dodirom naših polja. A poljima se, također, dugo bavi fizika: dr. Leonard Ravitz sa sveučilišta William i Mary pokazao je 1959. godine da se ljudsko energetsko polje mijenja u skladu s nečijom mentalnom i psihološkom stabilnošću te sugerirao da promjena u tome misaonom polju izaziva psihosomatske simptome, što dokazuje učinak afirmacija i tzv. pozitivnog mišljenja. Drugi znanstvenik, dr. Robert Bedker s Više medicinske škole iz Syracuse, New York, označio je kompleksno električno polje tijela koje je oblikovano kao tijelo i središnji živčani sustav te ga nazvao kontrolnim sustavom istosmjerne struje, te utvrdio da mijenja oblik i jačinu u skladu s fiziološkim i psihološkim promjenama, a otkrio je da se kroz to polje kreću čestice veličine elektrona.

Slično je ustanovio i dr. Viktor Injušin s Kazahstanskog sveucilišta u Rusiji koji je pedesetih godina 20. st. radio opsežna istraživanja na ljudskom energetskom polju te na temelju rezultata nagovijestio postojanje “bioplazmatičnog“ energetskog polja složenog od iona, slobodnih protona i slobodnih elektrona. Ustanovio je i da se bioplazmatičke čestice stalno obnavljaju kemijskim procesima u stanicama (zbog čega zdrava prehrana ima tako radikalan učinak na zdravlje i zadovoljstvo čovjeka) te da su u stalnom kretanju: postoji relativno stabilna ravnoteža pozitivnih i negativnih čestica unutar bioplazme, a ako se ona ozbiljno promijeni, organizmu je ugroženo zdravlje. U nekoliko posljednjih desetljeća fizičari su otkrili da je materija potpuno promjenjiva, te da na subatomskoj razini ne egzistira sa sigurnošću na određenim mjestima, nego više pokazuje “težnje” da postoji: sve čestice se mogu preobraziti u druge čestice. Mogu se stvoriti iz energije i pretvoriti u druge čestice, ili stvoriti iz energije i nestati u energiju. Uslijed toga, materija je samo oblik energije – usporena, kristalizirana energija. I, cijeli svemir je sastavljen od nje.

Dvojaka priroda Jednog

Fizičari su, također, na pokusu sa svjetlosti, ustanovili da je svjetlost istovremeno i čestica i val, dokazujući time njezinu dvostruku prirodu. No, pokazuje li se kao čestica, ili kao val – utvrdili su – ovisi o tome promatra li se ili ne, eksperimentima s fotonskim detektorom. To znači da čovjekovo promatranje (usmjerena Svijest) utječu na svjetlosne valove/čestice stvorene milijardama godina prije nečijeg rođenja: zbog toga misli mijenjaju stvarnost, trenutnu ili „prošlo-buduću“. Isto tako, pokazuje da svako promatranje proizvodi efekt na promatranu strukturu.

Ova dvojaka priroda svjetlosti dokazuje i da u Prirodi, Svemiru, Postojanju i Istini nema isključivosti: noć i dan, bijelo i crno, božansko i demonsko su komplementarni i problemi ne nastaju uslijed tih suprotnosti, nego uslijed pružanja njima. Duhovnim rječnikom rečeno, uslijed neprihvaćanja prirodnih procesa i ne življenja u skladu s njima. Svemir je, dakle, mjesto očitih suprotnosti koje skladno nadopunjuju jedna drugu, a ne suprotstavljaju se jedna drugoj (ili bore uzajamno, kako se dugo mislilo). Naravno da su drevne tradicije i ovo oslikale – najjasnije Tao u obliku yina i yanga, a i druge koje govore o jednoj Božanskoj sila koja se manifestira kroz ples svojih suprotnosti.

Čovjek Je Cjelina: holografski svijet

Priču o tome kako Bog stvori čovjeka na sliku svoju odavna se svela samo na arhaizam crkvenih papagaja. No, postojanje božanske iskre u čovjeku je istina, koju također dokazuje fizika. Kako, naime, napreduje znanstvena tehnologija koja omogućava sve dublji i osjetilniji prodor u materiju, trenutni znanstveni pogled na stvarnost podržava ideju o tome da smo sastavljeni od energetskih polja te ide dalje… do dokaza holografskog svijeta.

Naime, cijeli svemir je dinamički splet nerazdvojivih energetskih uzoraka te na bitan način uključuje promatrača (promatranje tj. Svijest mijenaju strukturu, kao u primjeri pokusa sa svjetlosti). Uslijed toga, ne postoji nešto što je „dio“ svemira, pa tako ni ljudi nisu njegov dio. Nego su svemir sam. I to je odavna poznato pjesnicima – govore da, promijeniš li jednog čovjeka, promijenio si čitav svemir. Dakle, čovjek nije dio cjeline, nego cjelina. Time se, među ostalima, bavio i fizičar David Bohm koji u svojoj knjizi „Skriveni poredak“ („The Implicate Order“) piše kako znanost koja svijet pokušava razbiti na dijelove, ne može pronaći osnovne fizikalne zakone. On je, pak, govorio o “implicitnom uvijenom poretku” koji postoji u nepojavnom obliku i osnova je na kojoj počiva čitava pojavna stvarnost.

Drevna znanja to zovu Akashom – u kojoj su svi zapisi, sjećanja… gdje je pohranjena cjelokupno znanje i istina postojanja te informacije o tome kako će se ono materijalizirati za društva i pojedinca.Pojavnu stvarnost (manifestaciju), fizičar Bohm naziva “eksplicitnim odvijenim poretkom” te tvrdi da razumijevanje tih dvaju poredaka nudi hologramski pogled na svemir. Pojam holograma znači da svaki dio u potpunosti predstavlja cjelinu i može se iskoristiti za rekonstrukciju čitavog holograma. Tako tvrdi i Karl Pribram, glasoviti istraživač mozga koji je pronašao dokaze da je najdublja struktura mozga holografska te objavio da su istraživanja mnogih laboratorija sofisticiranim analizama temporalnih i/ili prostornih frekvencija pokazala kako mozak holografski stvara vid, sluh, okus, njuh i dodir. Informacija se rasporeduje kroz sustav, tako da svaki djelić može proizvesti informaciju u cjelini.

Fizičari kažu da je svemir neodvojiva cjelina, a mi skupa s njim: jedan od načina tog iskustva je meditacija koja proširuje svjesnost te je dovodi do onih razina, dimenzija i frekevencija u kojima možemo svjesno i kreativno koristiti sile Života svjesnom upotrebom energije za najviše dobro svakoga.