Koliko lako kažeš što… ne misliš, ma ni osjećaš – nego što jesi? Nije to ono „govorim svoje mišljenje“, to je vrlo lako, i ima tisuću ograda i zaštita u sebi „ja tako mislim, što se mene tiče“. I ok je. Ali, sloj dublje je reći to tonom koji je više od mišljenja, koji je tvoja suština. Taj ton nije onaj internetski, žovijalni, društveni. To često nije ton kojim govorimo kada komuniciramo u nekoj društvenoj situaciji. To je ton duše. Njime kažeš i „dobar dan“ u dućanu, pa se energija promjeni, ovi prestrašeni se malo smrznu i odmaknu, ovi budniji naćule uši ne bi li još pjesme, te vibracije „ubrali“.…

Koji je tvoj glavni strah? Onaj kojeg ni ne znaš da imaš jer se prepredeno skrio u dubinama, pa na površini vidiš samo njegove izdanke i misliš da su čudovišta? A zapravo ti se glavna mrcina smije iz dubina, proždirući tvoju slobodu i čineći da se ponašaš nesvoje, kao netko drugi, potpuno odmaknuto od svoje prirode. I kako bi izgledala i ponašala se da nema tog straha? Svi, više manje, žive u nekom strahu, on kao da je glavni skriveni vladar ljudske vrste. Posebno u ovoj fazi. Osim ako nisi najsuper zenmajstor koji ne mrda na potrese, nepogode i razne udare. Ali od sredine devetog mjeseca, pa zapravo sve do…