Mi točno znamo gdje smo dopustili sebi da se ne tretiramo kao kraljevskost, pa onda i drugima. A i ako ne znamo, bijes nas podsjeća.

Rika iznutra viče kroz bijes. I tako je dragocjena jer točno locira procjep u auri kroz kojeg curimo svoju kraljevskost, ili nikako da izgradimo.

Svaki izljev ega kroz preplašenost ili gnjev pokazuje dragocjen komadić koji se želi integrirati. Zato pogledaj “gdje se ne tretiraš kao kraljevskost”. Gdje – u kojim odnosima i situacijama – ne poštuješ kraljevskost svojih emocija? Gdje ih bacaš kao smeće, tretiraš kao zli poslodavac koji prerađuje zaposlenike, gdje ne slušaš što govore?

To ti odzvanja negdje u auri. I zato tamo svjetlost smjesti.

Naše emocije su kraljevske po sebi. Kao divlje mačke, potpuno autentične. Istina, trebaju malo kroćenja, no kroćenje nije kljaštrenje. Unutarnja divljina jasno pokazuje što je u skladu s nama – što je u rezonanciji s našom božanskom dušom, a što ne.

I kada se ljuti, to je zato što joj nešto nedostaje. Da li je to razmaženo nedostajanje ili objektivno? Ako je razmaženo – super, to je detekcija nekog dijela koji treba odrasti. Odrasti, zakrpati se, pustiti nešto – pa će onda ostvariti to što želi. A ako je objektivno, onda… znači promjenu: mijenjaš što je gotovo, da ostvariš novo.

Zato su emocije kraljevske same po sebi. Djeca, sva redom lavovskog srca, to znaju. Vrište kada naizgled žele igračku, a zapravo trebaju zagrljaj ili san. Vesele se spontano i obasjavaju cijeli svijet time – to dokazuje kako su emocije kraljevske.

Stoga ih je važno poštovati. Oprez, bijes, odmah, pa čak i strah – ako je neki tekući, kao alarm (ne oni naslijeđeni ili projekcijski koji sve čine strašnim).

A povrijeđeni osjećaji? To su kao povrijeđene male životinje koje trebaju suosjećanje, svjetlost i dah da se zacijele i opet zasjaju punom snagom. I oni su kraljevski jer nose učenje: onoga što više nikada nećeš učiniti u materiji, baš da nastaviš živjeti kraljevski.