Ona je fakat prestrašena. Stoji iza svog pleksiglasa u pošti. Diše svoj ugljični dioksid iza te plastične maske tko zna koliko već sati. Ukočena kao metla, samo se mrdne kada treba viknuti nekome da je četvrti i da ide van. Malo je ponosna dok to čini, osjeća se važno. Ne mogu se čak ni rugati. Žao mi ju je.

Veseliji prizor su mi ovi s maskama u vlastitim automobilima. Plješćem od šoka svaki put kad ih vidim. Što kaže moja prijateljica “neka se takvi i uguše vlastitim otpadom“. Ne znam jebote, neće, nego će ići okolo k’o zombiji koji jesu. Baš kako i skrivena vlast hoće od njih. Ne žive ljude srca, ne mrtve leševe, nego kiborg zombije. Njih uopće ne treba čipirati, oni već jesu… isprani. Navođeni. Nekim mračnim daljinskim.

Ne kužim čovječe kako u ovom vremenu informacija do njih još nisu došle tisuće, deseci tisuća videa, audia, tekstova koji argumentirano pokazuju da je ovo sve prevara. Zbog čega, kako, tra tra. Lažni testovi, petgetornjevi, sateliti, nanočips, sve to zadnja baba s dva klika može doznati, ali ne. Maske iza svog volana. Klik je u glavi.

„Pa ona samo radi svoj posao. Pusti je. Poštuj njen strah – kažem si, da si nekako to objasnim. A onda shvatim da serem bezveze samoj sebi, neću to. Neću poštovati ni njen, ni ičiji strah. Strah kao takav. To je koncept, mentalni koncept. I kao svaki koncept je smeće. Neću poštovati ljude sa zaleđenim očima. Jesu li to uopće više ljudi?

„Ali, trebaju nam svi, budni svi jer samo masovna svijest i masovno otvoreno srce donose masovne promjene“ – bunim se, boreći se sama sa sobom da joj pošaljem neki blagoslov da se bar malo uveseli, tužno mi je gledati kako tako polumrtva tamo stoji.

No onda shvatim da nije ona vrijedna žaljenja. Ona i takvi. Oni su opasni. Zbog njih današnja djeca mogu biti primorana na čips i pretvorena u kiborge. Zbog takvih, ustrašenih, zatvorena srca – čovječanstvo može ostati bez ljudi. Bez stabala.

I zato nemoj krivo suosjećati, kao „poštuj strah, pa to je njihov izbor“. Je, a naš izbor je sloboda. Govora, življenja, kretanja, stvaraja, disanja. Naš izbor je hoćemo li naći pravnike, dići tužbe, formirati zajednice koji će reći „ne“. Naš izbor je da ih trznemo jer nekad trzaj otvara srce.

Samo će otvoreno srce otvoriti vrata društvu srca. Krugu ljudi kojih ima dovoljno da budu releventni kada iz srca kažu „ne“ i „da“. Hoću i neću. Može i ne može. Jer je pitanje izbora pitanje slobode, a ljubav je sloboda. Srca, u stvari, nisu vezana – vezanosti, tuge, patnje su patologija koju nameće sintetički matriks svojim uvjetovanjima. Srca su slobodna.

Sretan Pun Mjesec danas, neka je pun osvjetljenja dubina i spoznaja srca!